6. Rezultati
U odgovorima na pitanja o vrsti škole u kojoj rade ili se školuju, 64% ispitanika se izjasnilo da dolazi iz strukovnih škola, 29% iz općih, prirodoslovno-matematičkih, prirodoslovnih, klasičnih ili jezičnih gimnazija, a 7% iz umjetničkih škola. Istraživanje je pokrilo cijelu Hrvatsku s odgovorima iz svih 21 županija. Od toga je najviše ispitanika ispunilo anketu u Varaždinskoj županiji (37%) i Gradu Zagrebu (25%).
6.1. Afektivni stavovi
U četiri pitanja o afektivnim stavovima, ispitanici su odgovarali u kojoj mjeri se slažu s tvrdnjama o tome koliko vole učiti, čitati, pisati i pratiti video objave na društvenim mrežama. U grafikonima koji ilustriraju njihove odgovore, koristili smo nijanse zelene boje za slaganje s tvrdnjom, sivu boju kada se ispitanici nisu mogli odlučiti i nijanse crvene boje za neslaganje s tvrdnjom u pitanju. Na prvi je pogled uočljiva statistički značajna razlika u odgovorima učenika i školskih zaposlenika o učenju, čitanju i pisanju.
Dok se nešto više od 31% učenika u potpunosti ili djelomično slaže s tvrdnjom kako vole učiti, taj postotak među školskim zaposlenicima prelazi 94%. Ovaj značajan kontrast može se interpretirati kao pokazatelj razlike u motivaciji prema učenju. Zaposlenici, kao odrasle osobe koje su odabrale obrazovanje kao svoje zanimanje, vjerojatno imaju veći afinitet prema učenju, dok učenici doživljavaju učenje kao obvezu koja dolazi s opterećenjem i povećanim stresom.
Kod učenika, zanimanje za čitanje (41%) i pisanje (42%) je nešto veće nego za učenje. Ovaj porast može ukazivati na to da učenici vide čitanje i pisanje kao aktivnosti koje su manje opterećujuće od učenja, iako se metode formalnog obrazovanja u školama i dalje u dobroj mjeri oslanjaju na čitanje i pisanje. Odgovori na pitanje o praćenju video objava na društvenim mrežama pokazuju drugačiju sliku. Činjenica da 89% anketiranih učenika voli pratiti takve sadržaje, vjerojatno ukazuje na trend sve veće sklonosti mladih prema kratkim vizualnim sadržajima u odnosu na tekstualne.
Zanimljivo je primijetiti da, iako oko 95% zaposlenika voli čitati, taj postotak znatno pada kada je riječ o pisanju. Naime, tek 71% nastavnika i ravnatelja te 76% stručnih suradnika navodi da voli pisati, što može sugerirati kako zaposlenici doživljavaju pisanje kao zadatak koji zahtijeva više vremena i truda nego čitanje. Također, to možda upućuje i na zaključak kako oni radije konzumiraju informacije nego što ih sami stvaraju.
Ovi se rezultati ankete mogu interpretirati i u kontekstu sve veće potrebe za razvojem jezičnih vještina potrebnih za oblikovanje uputa za generativnu umjetnu inteligenciju (UI). S obzirom na to da kreiranje uputa za UI zahtijeva jasno oblikovanje teksta kako bi se generirali željeni odgovori, razvijanje vještina pisanja postaje presudno. S druge strane, kritička interpretacija generiranih odgovora temelji se na čitanju s razumijevanjem. Učenici bi se stoga mogli motivirati za usavršavanje jezičnih vještina kroz komunikaciju s velikim jezičnim modelima kao što je ChatGPT, čime bi ujedno formalno obrazovanje postalo relevantnije za modernu društvenu okolinu.
6.2. Interdisciplinarno i projektno učenje
Slab interes učenika za učenje ukazuje na jedan od ključnih izazova suvremenog obrazovanja, a to je kako učiniti učenje zanimljivijim i istovremeno ostvariti željene ishode. Kao odgovor na ovo metodičko pitanje, znanstvena i stručna literatura često ističe metodu projektnog učenja, koja povezuju teoriju s praktičnim životnim iskustvima u raznim područjima. U našoj smo anketi istražili koliko je projektno učenje stvarno zanimljivo.
Rezultati pokazuju snažnu podršku ispitanika za projektno učenje koje uključuje podatke iz stvarnog svijeta. Njih čak 87% se slaže da takav pristup čini učenje zanimljivijim, što ukazuje na visoku razinu interesa kada se teorija povezuje s praksom. Samo 10% ispitanika ostalo je neutralno, što može značiti da im je potrebno bolje razumijevanje metode ili su im dosadašnja iskustva s projektnim učenjem bila ambivalentna. S druge strane, tek 3% ispitanika ne vidi vrijednost u projektnom učenju temeljenom na stvarnim podacima, što sugerira da su razlozi njihove nezainteresiranosti vjerojatno individualni.
Projektno se učenje najčešće koristi kako bi učenici kroz rad na stvarnim problemima razvili praktične vještine. Kada učenici rade na rješavanju konkretnih poteškoća, stječu dublje razumijevanje gradiva jer povezuju teorijska znanja s primjenom u stvarnom svijetu. Projektno učenje na taj način pomaže učenicima da razviju kritičko razmišljanje, kreativnost i sposobnost rješavanja problema, što su ključne kompetencije potrebne za aktivan život u 21. stoljeću. Istražili smo stoga koliko naši ispitanici vole rješavati probleme.
I dalje je vidljiva razlika u odgovorima učenika i školskih zaposlenika, ali je ona manja u odnosu na odgovore na pitanja o učenju, čitanju i pisanju. Rezultati ankete pokazuju da 60% učenika voli rješavati probleme, što je znatno više od 31% koji navode da vole učiti. Ova razlika sugerira da učenici doživljavaju rješavanje problema kao aktivniju i zanimljiviju aktivnost, dok učenje često doživljavaju kao pasivno i dosadno. Možemo zaključiti kako bi praktična nastava, poput projektnog učenja ili rada na stvarnim problemskim zadacima, mogla povećati angažman učenika i učiniti proces učenja privlačnijim i relevantnijim.
Ovaj interes za rješavanje problema može se dodatno podržati kroz interdisciplinarno učenje, koje učenicima nudi priliku povezivanja znanja iz različitih predmeta. Takav pristup odgovara njihovoj prirodnoj sklonosti prema istraživanju te omogućuje da kroz stvarne projekte uče na dinamičan način. Podatkovna pismenost je ključna za interdisciplinarno i projektno učenje jer omogućuje učenicima da prikupljaju, analiziraju i interpretiraju podatke iz različitih izvora, čime donose utemeljene zaključke i rješavaju složene probleme kroz povezivanje znanja iz različitih disciplina.
Preko 87% nastavnika, stručnih suradnika i ravnatelja smatra da bi se podatkovna pismenost trebala razvijati kroz sve predmete, dok taj stav dijeli 59% učenika. Ovi podaci pokazuju da obrazovni djelatnici prepoznaju važnost podatkovne pismenosti i interdisciplinarnog učenja, dok je stav učenika o potrebi razvoja podatkovne pismenosti sukladan njihovom interesu za rješavanje problema.
6.3. Medijska pismenost
Kritička analiza informacija, koja je temelj podatkovne pismenosti, omogućuje učenicima da razlikuju pouzdane izvore od nepouzdanih te da razumiju i interpretiraju podatke u društvenom kontekstu. Pitali smo naše ispitanike slažu li se s tvrdnjom da je većina učenika njihove škole u stanju kritički analizirati medijske sadržaje i oblikovati mišljenje na temelju prikupljenih informacija s oprečnim stavovima. Ova su se pitanja odnosila na ključne kompetencije medijske pismenosti, potrebne za snalaženje u informacijski prezasićenom svijetu prepunom dezinformacija i propagande.
Kompetencije medijske pismenost trebale bi pomoći učenicima u dubljem razumijevanju tema koje proučavaju, potičući neovisno razmišljanje i donošenje informiranih zaključaka kroz cijeli proces učenja. I ovaj put su uočljive razlike u odgovorima učenika i zaposlenika, ali s drugačijim predznakom.
Analiza odgovora na pitanje o analizi medijskih sadržaja pokazuje jasnu razliku u percepciji kritičkih vještina među učenicima i školskim osobljem. Dok nešto više od polovice učenika vjeruje da većina njihovih vršnjaka može kritički analizirati medijske sadržaje, obrazovni djelatnici, a posebno stručni suradnici (8%) i nastavnici (16%), puno su skeptičniji. Ravnatelji nešto više vjeruju u analitičke sposobnosti učenika (25%), ali i dalje bitno manje od učenika samih, što sugerira moguće precjenjivanje vlastitih vještina među učenicima.
U odgovorima na pitanje o oblikovanju mišljenja temeljenog na oprečnim informacijama, pokazuje se sličan obrazac percepcije ispitanika. Nastavnici, stručni suradnici i ravnatelji u oba pitanja izražavaju nisku razinu povjerenja, s najnižim postotkom među stručnim suradnicima (12% za oblikovanje mišljenja). Nameće se pitanje zašto postoji ovaj nesklad u percepciji, s obzirom na to da se 87% nastavnika slaže s tvrdnjom kako redovito tijekom nastave raspravljaju o različitim stavovima o nastavnoj temi.
Moguća interpretacija ovog nesklada jest da iako nastavnici potiču raspravu o različitim stavovima tijekom nastave, učenici možda nisu dovoljno angažirani ili ne posjeduju dovoljno razvijene vještine kritičkog promišljanja da bi u potpunosti iskoristili ove prilike. Nastavnici možda pružaju prostor za raspravu, ali to ne mora značiti da je taj prostor dovoljan i da će rezultirati sposobnošću oblikovanja kritičkog mišljenja među učenicima.
Uvođenjem više aktivnosti usmjerenih na kritičku analizu i refleksiju, kao što su studije slučaja i debate, učenici bi vjerojatnije razvijali realističniju procjenu svojih vještina oblikovanja mišljenja. Povezivanjem ovih aktivnosti kroz interdisciplinarne projekte, mogli bi lakše shvatiti primjenjivost kritičkog mišljenja u različitim kontekstima te učinkovitije razvijati ovu toliko važnu kompetenciju.
Stavovi anketiranih ispitanika su se približili u odgovorima na pitanje o lakoći prepoznavanja dezinformacija. Većina ispitanika, uključujući stručne suradnike (59%), nastavnike (61%), ravnatelje (63%) i učenike (52%), slaže se kako ih je lako prepoznati, pri čemu su učenici nešto manje sigurni u svoju sposobnost. S obzirom na sve sofisticiranije metode digitalnog marketinga temeljenih na algoritmima umjetne inteligencije, moguće je da većina ispitanika griješi u ovoj procjeni.
6.4. Jedinstvena teorija prihvaćanja i korištenja tehnologije
Jedinstvena teorija prihvaćanja i korištenja tehnologije (eng. Unified Theory of Acceptance and Use of Technology – UTAUT) je model koji smo koristili za procjenu namjere korištenja umjetne inteligencije u školama. Autori modela su identificirali četiri faktora koji igraju ključnu ulogu kao prediktori korisničkog prihvaćanja i korištenja tehnologije. To su očekivani radni učinak, odnosno poboljšana učinkovitost, trud koji je potreban za korištenje tehnologije, društveni utjecaj ili stavovi kolega i nadređenih te podržavajući vanjski uvjeti, poput tehničke i stručne potpore (Venkatesh i sur., 2003).
Sudionici našeg istraživanja izrazili su zadovoljstvo dosadašnjim iskustvom s digitalnim tehnologijama u nastavi. 67% ispitanika vjeruje da digitalne tehnologije poboljšavaju kvalitetu i ishode učenja, dok 64% smatra da umjetna inteligencija može pridonijeti prilagođavanju učenja sposobnostima učenika. U odgovorima na pitanje o jednostavnosti korištenja umjetne inteligencije ponovo su se pojavile značajne razlike u stavovima učenika i školskog osoblja.
Oko 59% nastavnika, stručnih suradnika i ravnatelja ocjenjuje korištenje umjetne inteligencije jednostavnim, dok istu procjenu ima 88% učenika. Ova razlika može ukazivati na veću tehnološku prilagodljivost i samopouzdanje učenika u radu s novim tehnologijama, dok školsko osoblje možda nailazi na više izazova zbog manjeg iskustva i potrebe za obukom u korištenju umjetne inteligencije u obrazovanju. Ova razlika u percepciji jednostavnosti korištenja umjetne inteligencije također može ukazivati na mogućnost da učenici pristupaju tehnologiji površnije, oslanjajući se na prvo generirano rješenje bez kritičkog pristupa u analizi dobivenih odgovora.
Većina od 62% nastavnika izražava zadovoljstvo razinom stručne informatičke podrške dostupne u školi, dok 60% nastavnika pozitivno ocjenjuje kvalitetu informatičke opreme koju koriste u nastavi. 71% nastavnika prepoznaje snažnu podršku koju ravnatelji pružaju informatizaciji nastave, što ukazuje na administrativnu predanost tehnološkom napretku u obrazovanju. Međutim, samo 43% nastavnika smatra da se znanje u njihovom okruženju visoko cijeni, što upućuje na potencijalno nezadovoljstvo kulturom vrednovanja stručnih kompetencija u školi i možda smanjuje motivaciju za daljnji profesionalni razvoj i inovacije u nastavi.
U kontekstu UTAUT teorije, ovi rezultati pokazuju kako većina ispitanika prepoznaje korisnost tehnologije za poboljšanje ishoda učenja i prilagodbu potrebama učenika, što potiče njezino prihvaćanje. Visoko zadovoljstvo učenika jednostavnošću korištenja umjetne inteligencije u usporedbi s nastavnicima ukazuje na potrebu za dodatnom obukom školskog osoblja, ali i za razvojem kritičkog mišljenja kod učenika. Zadovoljstvo stručnom informatičkom podrškom i podrškom ravnatelja među nastavnicima podržava konstrukt olakšavajućih uvjeta, dok percepcija niskog vrednovanja znanja može negativno utjecati na njihovu motivaciju za korištenje umjetne inteligencije.
6.5. Potrebe za dodatnom edukacijom
Istražili smo potom potrebu za dodatnom edukacijom iz dizajna istraživanja za što je interes pokazalo 69% nastavnika te oko 79% ravnatelja i stručnih suradnika. Razvojem istraživačkih kompetencija, nastavnici i pedagozi bi mogli osmisliti istraživanja za procjenu učinkovitosti različitih nastavnih metoda, poput interdisciplinarnog i projektnog učenja, i analizirati kako te metode utječu na angažman učenika i ishode učenja. Školski psiholozi bi mogli koristiti istraživanja za prikupljanje podataka o emocionalnom stanju učenika i ključnim čimbenicima stresa, dok bi ravnatelji mogli koristiti istraživačke kompetencije za prikupljanje povratnih informacija o potrebama profesionalnog razvoja nastavnika.
Zamolili smo ih potom da procjene potrebe za dodatnom edukacijom iz oblikovanja pitanja i uputa za umjetnu inteligenciju te kritičke analize podataka.
67% nastavnika te 77% stručnih suradnika i ravnatelja iskazuje potrebu za dodatnom edukacijom iz komunikacije s umjetnom inteligencijom. Nastavnici bi mogli koristiti ove vještine za kreiranje projektnih i problemskih zadataka, dok bi stručni suradnici mogli oblikovati upite koji pomažu u analizi emocionalnog i socijalnog razvoja učenika. Ravnatelji bi mogli primjenjivati ove kompetencije za optimizaciju administrativnih procesa.
Potrebe za dodatnim kompetencijama iz kritičke analize podataka iskazuje 78% ravnatelja, što je značajno više u odnosu na 63% nastavnika i 60% stručnih suradnika. Ovi rezultati sugeriraju da ravnatelji, koji su često odgovorni za donošenje strateških odluka, prepoznaju važnost kritičke analize podataka za kvalitetno vođenje škole. Potreba za ovom edukacijom među nastavnicima i stručnim suradnicima vjerojatno odražava i prepoznavanje nužnosti razvoja ovih vještina kod učenika.
Odgovori na pitanje otvorenog tipa o dodatnoj edukaciji koju bi sudionici željeli pohađati pokazuju dominantan interes za učenje o primjeni umjetne inteligencije u obrazovanju i nastavi, s naglaskom na specifične aspekte poput korištenja umjetne inteligencije u ocjenjivanju, vrednovanju, prilagođavanju sadržaja, te prepoznavanju netočnih informacija. Također se ističu teme kao što su medijska i podatkovna pismenost, kritičko promišljanje, te korištenje različitih digitalnih alata koji bi nastavnicima omogućili da nastavu učine interaktivnijom i prilagođenijom potrebama učenika.